19.-26.10.2014.

'Laku noć, mamice' - Intervju s Veronikom Franz i Severinom Fialom.

Laku noć, mamice  je dugometražni igrani prvijenac Veronike Franz i Severina Fiale čija će se projekcija održati u četvrtak, 22. listopada, u kinu Europa u 22 sata. Zastrašujuća drama s elementima horora u Sitgesu je osvojila čak dvije nagrade - Srebrnog Mèliesa za najbolji dugometražni film i i posebno priznanje u kategoriji nagrade José Luis Guarner. Film postavlja univerzalna pitanja o odnosima moći unutar obitelji i onom monstruoznom u svakom od nas. Desetogodišnji blizanci žive u seoskoj kući na osami s majkom koja se oporavlja od nesreće zbog koje je morala na plastičnu operaciju lica. Hladna i distancirana, lica omotana zavojima, majka od sinova traži tišinu i poslušnost. Što je ona stroža i radražljivija, dečki su nemirniji i agresivniji. Kažnjava ih i zaključava u sobu za najmanju neposlušnost te se oni počinju pitati krije li se ispod zavoja njihova majka ili neka druga osoba. Majka pak ne shvaća šok koji je izazvala njezina fizička promjena, što će kasnije imati tragične posljedice.

Što znači originalan naslov filma, 'Ich seh, ich seh'?

To je naziv dječje igre koju djeca obično igraju kad se dosađuju. Jedno dijete mora pogoditi predmet koji drugo dijete vidi, znajući pritom samo boju tog predmeta.

Elias i Lukas Schwarz izvanredno su odigrali glavne uloge. Kako ste ih pronašli?

Iskreno, pribojavali smo se castinga jer nam se činilo da će u malenoj Austriji biti teško pronaći desetogodišnje blizance koji bi mogli igrati glavne uloge u filmu. Ispalo je, međutim, mnogo lakše nego što smo očekivali, a i mnogo zabavnije. Pronalaženje blizanaca bio je specifičan zadatak: svaki školski ravnatelj znao bi ima li u njegovoj školi blizanaca te dobi pa bi nam ih poslao na casting, naravno, ako bi bili zainteresirani. Na kraju smo pronašli 120 parova blizanaca. To je priličan broj, a i prilično zabavan prizor. Naposljetku smo se odlučili za Eliasa i Lukasa, ne samo zbog izuzetne darovitosti, već i zbog toga što su uporniji i izdržljiviji od većine odraslih glumaca koje znamo. I doista im se svidjelo snimanje filma. Još uvijek govore da im je to bilo najbolje ljeto u životu.

Kad čovjek vidi da je kao producent naveden Ulrich Seidl, očekivao bi nešto sasvim drukčije od "Ich seh, ich Seh". Vaš film, međutim, ima mnogo više sličnosti s "unheimlich" načinom na koji E. T. A. Hoffman prikazuje stvarnost nego sa Seidlovim gorkim društvenim satirama. Što biste vi rekli, sadrži li vaš film prikrivenu društvenu kritiku?

Ovisi o tome što podrazumijevate pod "društvenom kritikom". Željeli smo ispričati priču o nemogućnosti komunikacije između majke i njezine djece, o sukobima unutar obitelji. O majkama koje bi trebale voditi glavnu riječ i obrazovati svoju djecu, ali koje im ponekad postanu podložne. Ponekad djeca vode glavnu riječ. Imaju moć nad svojim roditeljima. Naravno da su to društveni problemi našeg doba, ali prvenstveno smo htjeli snimiti film koji i fizički djeluje na publiku, koji ih tjera da zadrhte, da se uznoje, da vrisnu. Bilo bi nam drago da, kad to uzbuđenje prođe, ljudi počnu i razmišljati o filmu, problemima kojima se on bavi, o onome što su upravo doživjeli.

Integralnu verziju intervjua koji je s autorima filma vodio filmski kritičar Mario Kozina pročitajte u idućem broju Filmonauta koji izlazi u studenome.